Povodom Svjetskog dana sigurnosti i zaštite zdravlja na radu, koji se obilježava 28. travnja, a Hrvatski sabor 1. lipnja 2007. godine proglasio i Nacionalni dan, upozoravamo na stvarnost koju se prečesto ignorira – radna mjesta u Hrvatskoj i dalje ostavljaju trajne posljedice na zdravlje ljudi. Iza administrativnih izraza poput “ozljeda na radu” i “profesionalna bolest” kriju se sudbine ljudi koji su na posao otišli zdravi, a vratili se s trajnim invaliditetom. Danas u Hrvatskoj žive deseci tisuća invalida rada – ljudi čiji su životi nepovratno promijenjeni zbog uvjeta rada koji su morali biti sigurniji.

To nisu izolirani slučajevi. To je obrazac. Prema najnovijim dostupnim podacima za 2025. godinu (koji se odnose na 2024.), u Hrvatskoj je zabilježeno oko 17.800 ozljeda na radu, od čega je više od 13.000 priznato kao ozljede na radu. Svake godine bilježi se i oko 30 smrtnih slučajeva na radu. Drugim riječima – gotovo svakodnevno netko strada na radnom mjestu. Podaci dodatno pokazuju da se broj ozljeda već godinama kreće između 14.000 i gotovo 19.000 godišnje, što jasno potvrđuje da nije riječ o iznimkama, nego o trajnom društvenom problemu. Zabrinjavajuće je i to što dio tih ozljeda nastaje zbog nepoštivanja osnovnih sigurnosnih mjera – nekorištenja zaštitne opreme, nedovoljne osposobljenosti radnika i neadekvatne kontrole na radnim mjestima.

Odgovornost za takvo stanje ne može se prebacivati isključivo na radnike. Poslodavci imaju zakonsku i moralnu obvezu osigurati sigurne uvjete rada, a institucije zadužene za nadzor moraju dosljedno i učinkovito provoditi kontrolu. Kada se propusti ponavljaju godinama, jasno je da sustav ne funkcionira dovoljno preventivno.

Sigurnost na radu ne smije ostati samo formalno ispunjena obveza na papiru. Ona mora biti stvarna praksa u svakom radnom okruženju. Svaka neosigurana zaštitna oprema, svaki preskočeni sigurnosni protokol i svako toleriranje nepoštivanja pravila povećava rizik da će se broj invalida rada dodatno povećati. A kada se nesreća dogodi, posljedice ne snosi sustav – snosi ih radnik i njegova obitelj. Invalidi rada nakon ozljede često ostaju prepušteni dugotrajnim i iscrpljujućim administrativnim postupcima, neizvjesnosti i smanjenim mogućnostima zapošljavanja. Njihova borba ne završava nesrećom – ona tada tek počinje.

Zato danas ne želimo samo obilježiti datum.

Želimo jasno reći: Velik dio ozljeda na radu nije neizbježan – on je posljedica propusta koji su se mogli i morali spriječiti.

Sigurnost na radu nije opcija, niti trošak koji se može odgađati. Ona je osnovno pravo svakog radnika i odgovornost svakog poslodavca, ali i institucija koje nadziru njihovo postupanje.

Svaki novi invalid rada znači da kao društvo nismo učinili dovoljno da spriječimo ono što se moglo spriječiti.

Vrijeme je da se odgovornost počne provoditi u praksi, a ne samo u propisima.

Jer nitko ne bi smio izgubiti zdravlje – ili život – samo zato što je otišao na posao.